Items

• 

  DK_1959_07_18

  DALMATINSKI KURIOZITETI Nije rijetkost da ljudi za života podignu sebi nadgrobni spomenik, ali da na njemu upišu i godinu smrti, kako je to učinio Glišo Zelembaba iz Žagrovića kod Knina, zbilja je rijetkost. On je rođen 1885, a predvidio je umrijeti 1962. Soldo Mate iz Sovića kod Imotskog, star 65 godina, već 45 godina svakog dana odlazi iz Sovića u Imotski, pri čemu je propješačio ukupno oko 460.000 kilometara, odnosno toliko, da je mogao više od deset puta propješačiti zemlju oko ekvatora. Porodica Basioli u Salima na Dugom otoku posjeduje tajanstveni vrč iz kojeg se može piti samo ako se zatvori jedna skrivena rupica. Ovaj vrč je dar mornara s nekog stranog broda prije 150 godina. Kažu da su se darovatelji vrča malo zatim potopili u jedrenjaku sa sto barila srdela. U vrtu Mate Rakića Ivanova iz Rakova Sela, izrasli su krumpiri visoki metar i osamdeset centimetara, ali na njima gotovo nema gomolja. Šestoro djece Mate Dedića iz Zagvozda operirano je od slijepog crijeva, sva djeca operirana su prije nego su navršila 11 godina. Đovanina Vlajčević pok. Petra iz Sinja, dobila je ovih dana ček od uprave prihoda, da uplati preko narodne banke porez u iznosu od dva dinara.
• 

  DK_1959_01_31

  DALMATINSKI KURIOZITETI Malo je sela, koja se po natalitetu mogu mjeriti sa malim ribarskim selom Zaglav u Zadarskom kotaru. Rađanje blizanaca u ovom selu nerijetka je pojava, a pred kratko vrijeme Ivanica Špralja rodila je i trojke. U Zaglavu danas postoji sedmero majki sa desetoro ili više djece. Inače veći broj roditelja ima od četiri do deset djece. Doista plodno selo. Pas Stipe Jurišića iz Omiša, punih sedam godina nosio je vodu sa gradske česme svom gospodaru kući. Ujutro sam bi zubima dohvatio vrč i odlazio. Ukoliko se na česmi našlo ljudi, stao bi u red i strpljivo čekao. Ali žestoko bi zarežao na svakoga, koji bi pokušao da uzme vodu preko reda. U mjestu Sali na Dugom Otoku postoji ulica (kala) koju narod zove »Cotava«. Naime izgrađena je niz jednu nizbrdicu sa nekoliko stotina stepenica poredanih ovakovim redom: jedna stepenica oveće širine, a odmah slijede dvije, svaka trideset centimetara široka. Tako se nastavlja kroz čitavu »kalu«. Zbog ove nepravilnosti u gradnji, pješak koji na prvu stepenicu stane lijevom nogom, na sve iduće stavlja lijevu, pa izgleda »cotav«. Ukoliko u isto vrijeme kalom prolazi nekoliko ljudi, pa su jedni otpočeli hod lijevom, a drugi desnom nogom, tada nastaje opća »cotavost« i slika kojoj se slučajni prolaznik od srca smije. U Zadru je za vrijeme prošlog rata izgrađen oveći bunker, koji je služio kao sklonište za vrijeme zračnog napada. Poslije rata, u do temelja porušenom Zadru, svaki kutak prostora bio je dragocjen, pa je u ovom bunkeru bila u to vrijeme smještena mala, ali korisna privredna djelatnost: proizvodnja koža. Danas se proizvodnja već znatno proširila, bunker je postao pretijesan, pa se do njega grade nove suvremene prostorije. Ali Zadrani nikada ne će zaboraviti svoju malu tvornicu u bunkeru. U Splitu živi čovjek sa dva imena i prezimena: jedno mu je Masle Jozo a drugo Budimir Ivica. Ova se imena vode službeno i u knjizi rođenih u Matičnom uredu u Splitu. Stanuje u ulici: Pavlinovićeva poljana 1-II. Za ovo dvojako ime vezan je i jedan smiješan događaj iz Osijeka, gdje je imenovani tada stanovao. Jednog dana donio je poštar pismo sa suda. Na koverti su bile dvije adrese: Masle Jozo, Budimir Ivica. Kako imenovani nije bio kod kuće, gazdarica je odbila da primi pismo. Sutradan je poštar ponovo donio pismo, a Ivica i Jozo ga uzeo rekavši, da je za njega. Gazdarica se snebivala od čuda, gledajući svog zagonetnog podstanara. PODINA U selima Kninske Krajine za jesenskih večeri, dok se sa starih ognjišta plamenovi visoko propinju, redaju se priče o podinarskim ljudima - džinovima, koji su se isticali neobičnom snagom i drugim osobinama. Tako o Marku Vidoviću iz Žagrovića, koji je bio najviši rastom i imao najduže ruke. Konop se u ona vremena kupovao na rastegljaje. Obični ljudi, da bi više konopa dobili, uvijek su sobom dovodili Marka, da im on onako gorostasan izmjeri uže. Simeon Miljević iz Otona bio je visok preko 2 metra. Kad je služio vojsku, zbog svoje snage i veličine, nagovaran je, da za stalno ostane u carskoj gardi u Beču. Međutim, Simeon to ne htjede već se radije vratio u Otonska brda. noseći i dalje svoj seljački koporan, koji bi čovjeku normalnog rasta najbolje pristajao kao kaput. Rade Vukelić, nadzornik pruge iz Knina, bio je težak 144 kg. Obilazeći prugu, s lakoćom je prevaljivao pješice udaljenost od Knina do Drniša. Kad se umjesto drvenih namjeravalo uvesti betonske željezničke pragove, on je gunđao, da su lošeg kvaliteta. Da bi stručnjacima dokazao svoju tvrdnju, Rade je udarao šakom po betonskom pratu, koji je pucao, kao da je od stakla. Preneraženi stručnjaci buljili su u Radu i sumnjivo vrtili glavom. Često se priča o Pavlu Iliću iz Pađena, kojega su zbog krupnog rasta i neobične snage zvali Pacija. Kad bi se nakašljao, ječilo je kao da glas dolazi iz velike bačve. Jednom je neka snaha dognala na magaretu dvije vučije (bačvice) vode. Pozvala je Paciju da joj pomogne rastovariti. — Što ćeš s vučijama? — upitao je Pacija. — Ponijela bi’ ih na tavan. On je tada opružio ruke i s lakoćom podigao magare zajedno sa vučijama i ponio uz stepenice. Magare se nemoćno koprcalo u njegovim rukama. Pacija je vučije ostavio na tavanu, a magare ponio natrag u dvorište.